Lica slovenskoga ekspresionizma

U Galeriji Božidar Jakac u Kostanjevici na Krki ovo je ljeto otvorena izložba Lica ekspresionizma / Otisci duha (Obrazi ekspresionizma / Odtisi duha) posvećena slovenskome ekspresionizmu. Štoviše, djela slovenskih umjetnika, koja nose ekspresionističke osobine, promatrana su u kontekstu njemačkoga i češkoga ekspresionizma, pa su stoga na izložbi pokazani i radovi iz tih sredina. U opsežnome katalogu, pak, objavljeno je više kvalitetnih studija u kojima se tumači geneza i međusobna povezanost umjetnosti istoga poetičkoga načela nastala u trima različitim kulturama i u blisko vrijeme. U jednom od zaključnih poglavlja kataloga naslovljenu Ekspresionizam kao transkulturni fenomen Srednje Europe autorica Marie Rakušanová donekle sažima ono što su prethodnici tumačili, a to je da ekspresionizam treba promatrati kao specifično srednjoeuropski doprinos modernističkim tendencijama s početka 20. stoljeća. To je dobro poznato, no treba istaknuti sve razloge koji su organizatore sadašnje izložbe u Kostanjevici – autor koncepcije je Robert Simonišek, dok je ravnatelj Galerije Božidar Jakac Goran Milovanović vodio logistiku i organizacijske poslove – potaknuli da prošire kontekst slovenskoga ekspresionizma. U glavnome tekstu kataloga, a to je onaj autora koncepcije, slovenski se ekspresionizam također promatra prvenstveno kao konstrukt više komponenata, ponajprije njemačkoga i češkoga ekspresionizma. To ima višestruke koristi, jer se na taj način mogu bolje odčitati sve one komponente na kojima se slovenski ekspresionizam razvio i artikulirao, saznati nešto o razlozima njegova kaskanja i hibridnosti te načinima usvajanja poetičkih načela pokreta.

Iz postava slovenske izložbe / Snimio Tomaž Grdin

Originalan pristup

Slovenski je ekspresionizam i prije ove izložbe vrlo dobro elaboriran, a važnu je ulogu u tome imala izložbe Ekspresionizam i nova stvarnost u Sloveniji: 1920–1930, održana 1986. u ljubljanskoj Modernoj galeriji. Odličan tim autora te izložbe i popratni bogati katalog pokazali su da i nakon prethodnoga herojskog razdoblja, koje su na početku 20. stoljeća obilježili slovenski impresionisti (Jakopič, Grohar, Jama i Sternen), aktivnost ne posustaje. Štoviše, studija Tomaža Brejca Jakopič i europsko ekspresionističko slikarstvo iz pratećega kataloga te izložbe potvrđuje tezu o svojevrsnu urastanju ekspresionističkih osobina u samu srž slovenskoga impresionizma, u djelo najistaknutijega slikara toga usmjerenja Riharda Jakopiča. Doda li se tome i knjiga Slovensko ekspresionističko slikarstvo i grafika Milčeka Komelja iz 1979. te brojna druga novija djela slovenskih znanstvenika, jasno je da su u proteklih četrdesetak godina fermentirale sve pretpostavke na kojima je sadašnja generacija stručnjaka mogla doći do dobro utemeljenih rezultata. Autor izložbe u Kostanjevici Robert Simonišek i sam iza sebe ima niz relevantnih djela u kojima je obradio likovnu baštinu koju vremenski i stilski zahvaća i ekspresionizam. Međutim, izložba Lica ekspresionizma nipošto nije kompilacija prethodnih rezultata u istraživanju i interpretaciji ekspresionizma u Sloveniji, nego potpuno originalan i nov pristup. Zasluge za to pripadaju, dakako, Simonišeku, ali i timu stranih suradnika koji su ovom prigodom pozvani da obrade dionice na koje se referira glavnina građe koju je Robert Simonišek izabrao. Janina Dahlmanns je tako obradila ulogu grupe Most (Die Brücke) kao osnivača ekspresionizma, već spomenuta Marie Rakušanová obrađuje pojavu ekspresionizma u češkoj umjetnosti, transformaciju ekspresionizma u kubizam nakon 1910. te stvaranje hibridnoga usmjerenja koje će karakterizirati mnoge rubne sredine u Srednjoj Europi, a to je kuboekspresionizam. Studija Roberta Simonišeka o slovenskom ekspresionizmu viđenu u srednjoeuropskome kontekstu, dakako, okosnica je cijele izložbe, točnije projekta. Treba navesti još dvije studije u katalogu, dok se odjeci tih studija na izložbi čitaju posredno. Riječ je o tekstu Irene Samide u kome se bavi ekspresionizmom u njemačkoj književnosti, te Marijana Dovića, koji piše sintezni tekst posvećen ekspresionizmu u slovenskoj književnosti i umjetnosti.

Početke ekspresionizma, a ime će dobiti nekoliko godina poslije, pratimo od ožujka 1905, kada su se četvorica studenata arhitekture u Dresdenu udružila u grupu nazvavši je Die Brücke, Most. Bili su to Ernst Ludwig Kirchner, Erich Heckel, Karl Schmidt-Rottluff i Fritz Bleyl, kojima je program bio napuštanje akademskih normi, a istraživanje onih umjetničkih načela koja su otkrili u djelima Vincenta Van Gogha i Edvarda Muncha. Godinu poslije Bleyl će istupiti iz grupe, ali će joj se pridružiti Max Pechstein i Emil Nolde te još kasnije Otto Müller. Zanimaju se također za ritualne predmete, točnije maske i figure dalekih kultura Afrike i južnoga Pacifika, što otkrivaju u Etnografskome muzeju u svojem gradu. Fascinacija egzotičnim artefaktima koji pripadaju „drugome“, „primitivnome“, nije sasvim originalna u skupini Most, jer je nešto ranije nalazimo u Parizu, gdje su se Derain i Matisse, a poslije i Picasso, također oduševljavali tim djelima. Umjetnici grupe Most shvaćaju svoj poziv gotovo misionarski i priređuju putujuće izložbe nastojeći širiti svoja stajališta, što ima odjeka.

Važnost Praga

 Sredina u kojoj su njihove ideje i jezične inovacije najviše došle do izražaja bio je Prag. Vrlo rano mladi češki slikari, među kojima su Bohumil Kubišta, Emil Filla,Václav Špála, Antonín Procházka, mahom studenti Vlahe Bukovca na praškoj akademiji, formiraju svoj izraz na istim načelima kao i slikari u Dresdenu. Izložba Edvarda Muncha održana u Pragu 1905. bila je važan poticaj za njihovo rano priklanjanje onom jezičnom potencijalu na kojem su izraz oblikovali i ekspresionisti grupe Most. Međutim, izložba Braquea i Picassa, održana u Pragu 1910. i osobito nakon što je povjesničar umjetnosti Vincenc Kramáŕ kupio mnoga antologijska djela dvojice protagonista kubizma te ih donio u Prag 1912, bit će presudan moment za napuštanje ekspresionističkih komponenti u krugu čeških slikara toga usmjerenja i postupno unošenje kubističkih elemenata. Tako nastaje ona hibridna stilska tvorevina koja se često naziva kuboekspresionizmom, karakteristična za umjetničku produkciju u mnogim srednjoeuropskim kulturama.

Ekspresionizam se u Dresdenu i Pragu javlja na samu početku 20. stoljeća, oko 1905– 1906, a vrhunac će doživjeti potkraj prvoga desetljeća, osobito kada se umjetnici grupe Most presele u Berlin i povežu s galeristom Herwarthom Waldenom, koji 1910. pokreće i ključno glasilo pokreta – Der Sturm. Taj je časopis odigrao važnu ulogu za formaciju ekspresionizma u mnogim sredinama. Tragove ekspresionizma u Sloveniji, kako to vidimo na izložbi u Kostanjevici, naći ćemo tek početkom dvadesetih godina, i to s Pragom kao važnom referencijom. Beč i München bili su Slovencima, kao i Hrvatima, važno polazište početkom stoljeća, no raspad Imperije jasno se nazirao i umjetnici otkrivaju Prag kao važno, poticajno i kozmopolitsko središte koje je u mnogim aspektima bilo intrigantnije od Beča. Konačno, češka je prijestolnica zračila posebnošću koja je slavenskim kulturama Austro-Ugarske bila itekako privlačna. Tragove ekspresionizma u hrvatskoj umjetnosti nalazimo već 1916. s pojavom Hrvatskoga proljetnog salona, a brojne revije koje se ovdje javljaju dovest će prve dvije poratne godine do punoga uzleta pokreta. Prag je također utočište hrvatskih umjetnika od početka, a osobito potkraj rata, dok će istaknuti predstavnici našega ekspresionizma taj grad napustiti 1920. Slovenski će, međutim, u Prag doći početkom dvadesetih. Što se početaka ekspresionizma tiče, postoji za Sloveniju i otegotna okolnost, a to je razjedinjenost, točnije podjela na ljubljanski, novomestni i primorski krug, pa će Prag biti i nekom vrstom njihove poveznice. Također, Prag je bio putokaz koji će umjetnike usmjeriti prema Njemačkoj kao ishodištu ekspresionizma, ali Njemačkoj nakon rata. Češki su umjetnici od sama početka bili tijesno povezani s članovima grupe Die Brücke i zajedno s njima izlagali (Antonín Procházka, Bohumil Kubišta). Ni češki slikari početkom stoljeća, ni slovenski koji dolaze nakon 1920. nisu na akademiji mogli dobiti ono što ih je približilo ekspresionizmu i formiralo njihovu umjetnost ranoga razdoblja. Jedino je Božidar Jakac na samu početku studija imao za učitelja Augusta Brömsea, koji je pripadao ekspresionističkome usmjerenju. Brömse je prepoznao Jakčeve potencijale i pozvao ga u svoju grafičku specijalku, štoviše otvorio mu samostalnu izložbu. Drugi važan grafičar slovenskoga ekspresionizma, Miha Maleš, počinje studirati u Zagrebu, gdje mu predaju Ferdo Kovačević i Tomislav Krizman (1921–1923), a ekspresionizmu će se priključiti tek s dolaskom u Prag (1924–1927), gdje je također pohađao klasu Augusta Brömsea. Neki Brömseovi motivi mogu se naći i na djelima Franceta Kralja i Frana Tratnika, iako oni nisu pohađali njegovu klasu. U Tratnikovu djelu prepoznaju se također odjeci velike njemačke kiparice i grafičarke Käthe Kollwitz, koja je nekolicini slovenskih slikara i grafičara dvadesetih godina bila koristan poticaj da pojačanu ekspresivnost dopune socijalnom tematikom.

Tragove njemačke kiparice možemo naći i u djelu Toneta Kralja. On dolazi u Prag i prijateljuje s Božidarom Jakcem, koji ga upućuje u aktualne teme nove sredine. No Kralju će biti poticajan i jedan od velikih začetnika ekspresionizma, osobito u grafici, a to je Karl Schmidt-Rottluff. Pet godina stariji brat Toneta Kralja, France Kralj, dolazi 1919. u Prag i studira kod Vlaha Bukovca. Međutim, ništa neće usvojiti od svojega učitelja i razvijat će afinitete prema ekspresionizmu dobrim informiranjem kako među studentima, tako i u galerijama i časopisima. Jedan od časopisa koji će mu biti važan svakako je Der Sturm Herwarta Waldena, koji je berlinski galerist i nakladnik pokrenuo još 1910. u vrijeme kada ekspresionizam doseže vrhunac. Dvadesete nose druge osobine u umjetnosti, a nova objektivnost postaje jednom od dominantnih tema poratnoga vremena. Božidar Jakac svakako je središnja figura oko koje se skupljaju mladi slovenski umjetnici dvadesetih godina, a među njima je i Nande Vidmar, koji u grafikama i crtežima obrađuje ratne teme i zadire u socijalne probleme slovenskoga sela. Zapravo, uloga sela i seoskoga života, ali i religiozne teme, vrlo su rasprostranjeni među slovenskim ekspresionistima, što je neobično kada se osvrne na ishodište pokreta. Urbane teme i svi aspekti života koje nudi moderan grad najrasprostranjeniji su motivi u ekspresionističkom slikarstvu, ali i poeziji, filmu. Već na početku dvadesetih godina važnu će ulogu, uz Božidara Jakca, imati braća Kralj i oni tijekom trećega desetljeća postaju glavnim protagonistima ekspresionizma u Sloveniji. Religiozne teme koje oni obrađuju nose tragove simbolizma preuzeta iz ranijih vremena, ali deformacijom figura, s naglašenim gestama, izrazima lica i osobito prostornom konstrukcijom unose emocionalni naboj svojstven ekspresionizmu.

Veno Pilon, Varja Ruskinja, 1925.

Zanimljiv je slučaj slikar Veno Pilon. On potječe iz Ajdovščine, dakle najzapadnijeg dijela Slovenije, i školuje se u Gorici. Rubna pozicija kraja u kojem se miješaju utjecaji slovenske i talijanske, bolje reći furlanske, kulture u okviru austro-ugarskoga političkoga okvira, stvarat će zasebne hibride na svim područjima. Kao vrlo mlad Pilon je unovačen i poslan kao austrijski vojnik na istočnu frontu, da bi po povratku otišao u Prag i tu 1919–1920. započeo studij slikarstva. Boravak u Pragu nije dugo trajao, odlazi u Firencu, zatim će posjetiti Beč i na kraju 1925. Pariz, koji će mu biti drugo stalno boravište. Spominjem Vena Pilona u kontekstu slovenskoga ekspresionizma stoga što on znači krajnju, graničnu točku toga pojma. Zapravo, već na početku dvadesetih on stvara djela koja su bliža onoj opciji koja se tek nazire u europskome slikarstvu, njemačkome osobito. To je nova objektivnost, Neue Sachlichkeit, oblik realizma koji se javlja dvadesetih godina, a čije su osobine hladno, minuciozno promatranje predmetne stvarnosti i nastojanje da se viđeno što preciznije prenese u sliku. Takvo je motrenje dopunjeno kritičkim elementima koji zadiru u teške socijalne prilike poratnoga razdoblja puna kontradikcija. Pilon ne pripada krugu takva kritičkog seciranja društva, nego je koncentriran na uzak, intiman krug i na motivskoj se razini smjenjuju portreti, mrtve prirode i pejzaži. Drugim riječima, s Pilonom se napušta područje ekspresionizma i ulazi u aktualnu novu objektivnost, a što samo znači koliko je ekspresionizam u Sloveniji bio vrlo kratka vremenskog intervala.

Bukovčeva klasa

Izložba u Kostanjevici na Krki raščlanjena je tematski – pejzaž, socijalni i ratni motivi, umjetnik u gradu, portret i autoportret, religiozni motivi, alegorije i umjetnost. Unutar svakog područja smjenjuju se djela slovenskih umjetnika s onima koja pripadaju drugim sredinama, češkoj i njemačkoj. Slike, crteži, grafike i skulpture složeni su jedni pored drugih, a povezuje ih isključivo narativna osnovica. Na taj je način diskretno izbrisana granica između izložaka, pa djela njemačke i češke umjetnosti stvaraju jedinstveno referentno polje s djelima koja pripadaju slovenskom kulturnome krugu. Robert Simonišek u tome i vidi jedan od ciljeva svoje izložbe, a Marie Rakušanová tekstom potvrđuje prvotnu namjeru autora koncepta – sagledati slovensku umjetnost ekspresionističkoga predznaka kao integralni dio srednjoeuropskoga kulturnog kruga. Utjecaji koje slovenski umjetnici prihvaćaju s dolaskom u Prag vrlo su posredni te obuhvaćaju izvorni ekspresionizam njemačke grupe Die Brücke, ali i kasne derivate ekspresionizma koji se osobito prepoznaju u djelu Oskara Kokoschke iz istoga vremena, dvadesetih godina. Pritom u obzir svakako treba uzeti vremenski razmak ispunjen burnim događajima. Ako 1905. uzimamo za početak ekspresionizma, onda je vrijeme zahvaćeno izložbom mnogo bremenitije od pukih petnaest godina s obzirom da najranija izložena djela potječu iz 1919–1920. Činjenica da je bio rat, da se raspalo Carstvo, da se cijeli svijet izmijenio, a osobito male zemlje kao naše, sve je to utjecalo na umjetničku produkciju od 1920. pa nadalje.

Izložba Lica ekspresionizma ima više razloga da bude korisna i nama, točnije hrvatskoj umjetnosti s početka 20. stoljeća, jer postoje mnoga zajednička mjesta koja povezuju dvije bliske kulturne sredine, slovensku i hrvatsku, iako su se u formativnome pogledu različito razvijale. Beč i München zajedničko su nam ishodište na početku 20. stoljeća, a tijekom Prvoga svjetskoga rata, i osobito nakon njegova kraja, Prag će nam postati zajedničkim orijentirom. U Pragu je od 1903. Vlaho Bukovac, čiju klasu na akademiji pohađaju najpotentniji češki slikari, koji će stvoriti tamošnji ekspresionizam i kubizam, a biti poticaj slovenskim studentima koji će tamo doći nakon Prvoga svjetskoga rata. Oni nisu nastavljali Bukovčevu umjetnost, ali ih je veliki učitelj znao dobro uputiti, pa i slati da slikaju prostore njegova zavičaja, a oni su time ostavili dragocjeno svjedočanstvo – dubrovačke vedute, pejzaže Dalmacije viđene očima mladih čeških ekspresionista i kubista. Hrvatski su slikari od Beča počeli zazirati prije i žešće nego što su to činili slovenski umjetnici, a Prag je bio ratno utočište i baza na kojoj se formirao hrvatski segment ekspresionizma s Milivojem Uzelcom, Vilkom Gecanom, Marijanom Trepšeom, onim umjetnicima koji će obilježiti izložbe Proljetnog salona u rasponu od 1919. do 1921. Obilježiti čime? Ekspresionizmom koji je usvojen u Pragu, ali ne samo u galerijama nego i u kinodvoranama i kazalištima. Drugim riječima, slovenska i hrvatska umjetnost oko 1920. imaju dodirnih točaka i stoga nam sadašnja izložba u Kostanjevici i može biti poticaj da pročitamo i vlastitu umjetničku baštinu istih poetičkih načela.